Hrvati u Berlinu: Manda Schuchardt - 50 godina života i rada u Njemačkoj

Manda Schuchardt, Hrvatica iz Berlina sjeća se točno datuma 15.siječnja 1969.godine, kada je došla u Njemačku. Proteklo je od tada 50 godina. Došla sam iz Zagreba autobusom u Berlin. Bilo nas je 52 u autobusu. Nijemci su nas tražili preko Ureda za zapošljavanje. Sjećan se, bilo je to sredinom prosinca 1968., bilo nas je 500 u jednoj prostoriji za odabir radnika. Birali su nas s određene distance, s bine koja je bila ispred nas, pokazivajući kažiprstom na nas odabrane. Bilo je slučajeva da je netko pogrešno digao ruku radujući se da je odabran, ali bi ubrzo uslijedio ispravak, rekli bi na njemačkom a prevoditelj je prevodio nama. Ne, Vi niste odabrani, nego osoba pored vas! Priča nam životnu priču Manda Schuchardt, koja je ove godine proslavila 70 rođendan i 50 godina njemačkog života. Birani smo tako pokazivanjem prsta na nas ali neznam koji su to bili kriteriji. U to vrijeme nisam o tome razmišljala. Bilo nas je 90% žena koje smo išli u tvrtku DeTeWe Communications GmbH („Deutsche Telephonwerke“) u Berlin. Mi smo bili sretni da možemo ići u tu tvornicu telefona.  Muškaraca je bilo samo mali broj, priča nam Manda Schuchardt.

Bila je to zima dana 12.siječnja 1969.godine kada smo krenuli iz Zagreba. Kroz Austriju je bio veliki snijeg, nije se vozilo autoputom kao danas. Putovanje kroz Austriju za mene kao 19. godišnjakinju bilo je sve nešto novo. Snijeg je bio do trbuha. Kada smo došli u Berlin, bila je to subota, prespavali smo u „Heimu“ - Domu za žene. Bila je to berlinska adresa u ulici Nollendorfstraße 21., te nakon 10 mjeseci pronašla sam vlastiti smještaj.

Počela sam radititi na onim nekadašnjim telefonima, oni su imali kao neke opruge koje sam ja „justirala“ (provjeravati, utvrđivati valjanost op.A), stavljala sam jedan mali „Gewicht“ (uteg op.A) od 0,02g,  gdje su se morale spojiti dvije male pločice, da bi uređej bio tehnički ispravan. Radila sam to prva tri mjeseca po dolasku u Njemačku.

Radila sam između dvije kolegice nijemice tako da sam ubrzo počela govoriti njemački. One su me učile, neke riječi koje sam krivo izgovarala morala sam ponavljati i do 10 puta dok ih nisam pravilno izgovorila. Tako sam ja uz njihovu pomoć naučila dosta njemačkog jezika.

Moja sljedeća berlinska adresa bila je 1969. u berlinskoj općini Neukölln u ulici Kienitzer Strasse.
1970. godine izabrana sam u sindikat u tvrtki gdje sam radila. Bila sam jedini stranac u sindikatu uz našeg prevoditelja Tomislava Kovačevića. Vodila sam puno skrbi o radnicama koje su radile na tvorničkoj traci. Ja sam također radila „akord“ ali sam pomagala i drugim radnicama. Izabrana sam u sindikat s puno glasova, jer su me birali i Turci i Talijani i Grci, Hrvati i Nijemci. Dobila sam više glasova od predsjednika.

Upisala sam se potom u IG Metal i nakon toga su me odmah 1971. preko sindikata poslali na školovanje u Bremen. Išla sam sa sindikatima na razne satanke i obilaske tvrtki ali meni to nije baš odgovaralo, te večere, pokloni i hodanja.

Iz Hrvatske sam otišla s 19 godina. Završila sam srednju poljoprivrednu školu u Slavonskom Brodu. Dobila sam zvanje i diplomu poljoprivredne tehničarke. Posla nije bilo!
 
U tvrtki DeTeWe radila sam 4 godine. Nakon toga odlazim u AOK gdje sam se raspitivala za mogućnost novog posla. U AOK željeli su da odmah počnem raditi. No morala sam odraditi 2 tjedna otkazni rok. Tako da sam u AOK-u počela raditi 15. siječnja 1973. godine. Tu sam provela 39 godina do moje mirovine.

U 5 DESETLJEĆA RADA I ŽIVOTA U BERLINU MANDA SCHUCHARDT JE BILA AKTIVNA U MNOGIM DRUŠTVIMA, UDRUGAMA I HUMANITARNIM AKCIJAMA I DAN DANAS POSJEDUJE BOGATU DOKUMENTACIJU MNOGIH HUMANITARNIH AKCIJA KOJE JE ORGANIZIRALA ILI PODRŽALA.

Za vrijeme rata nisam išla četiri godine u Hrvatsku. Kako sam čitala recimo Arenu, vidijela sam kaoliko ima potrebitih usljed  posljedica rata, počela sam prikupljati medicinsku opremu od invalidskih kolica do elektro invalidskih kolica (koja sam vozila jednom Petru u jedno selo kod Đakova, ne sjećam se imena sela) i drugih pomagala. Preko Arene našla sam još jednoga mladića koji je bio u bolnici u Zapadnoj Njemačkoj i odvezla sam kolica, njemu direktno, i provela dva dana s njim.

Osim pomagala, pomagala sam i Varaždinske toplice, Krapinske toplice, Bjelovarske toplice te u  Zagreb sam poslala masu tih pomagala i drugog medicinskog materijala kojeg sam nabavila iz Hamburga, gdje sam imala kontakt s našim ugovornim partnerom.

U Hrvatsku sam tako odvezla više od 1000 medicinskih pomagala, invalidskih kolica, kreveta, električnih kreveta, toaletnih pomagala i drugoga. Na primjer u bolnicu u Novu Gradišku odvezla sam dva električna kreveta koji su upotrebljeni odmah na intezivnom odjelu. U Crveni križ poslala sam jedan kamion „robe“ gdje sam platila samo gorivo, dečki su to odvezli u Novu Gradišku. Kupovala sam razne potrebštine za naše ljude od praška za pranje rublja pa do toplog veša. Svašta po malo, govori nam Manda Schuchardt.

MANDA SCHUCHARDT I DANAS JE U 70 GODINI AKTIVNA I RADO POMAŽE DRUGIMA. VOLONTERSKI  JE AKTIVNA U BERLINU  VEĆ DUGI NIZ GODINA. VOLONTIRA TAKOĐER NA TRADICIONALNOM  BERLINSKOM REAL MARATONU.

Puno Hrvata susrećem na maratonu koji spominjete. Ja sam prepoznatljiva po svome hrvatskom „kockastom“ šeširu. Mnogi me prepoznaju iz godine u godinu u Berlinu a ja prezentiram na taj način i Hrvatsku.

Uvijek sam željela pomagati ljudima. Kada sam pročitala još davno  isto jedan članak, radilo se o pomoći za crkvu u Gornjem Rajiću. Bila je to crkva porušena i trebala se nova graditi. Ja sam za moju 25.godišnjicu kod AOK zamolila moje kolege da mi ne donose poklone, nego sam stavila jednu kasicu da ubace novce. Sakupila sam 900 DM i odnijela direktno svećeniku Josipu Firšt u Gornji Rajić.

Iste godine u Adventu smo u jednoj Njemačkoj župi  u Berlinu na moju inicijativu prikupili 1860 DM i to sam odnijela te iste godine u Donji Rajić. Puno toga je bilo! To je meni kao dužnost! Ja nisam bila gladna, nisam bila žedna, dijeca moja isto tako nisu bila gladna i žedna, zašto ne pomoći nekome kome treba!

Prvih deset plavih vreća koje sam prikupila za vrijeme rata odaslala sam za vrijeme rata. Bio je to dugi veš i košulje, kupila sam robu u trgovini Woolworth. Mnogi su branitelji bili na Savi a ja ta mjesta poznajem, ja imam do Save tri kilometra. Dodala sam u te pošiljke i šteke cigareta, ½ kg. kave i neke sitnice. To je sve otišlo tamo gdje treba. To sam saznala tek 1994. kada je moja kćerka imala svatove u Bodovaljcima i kada su pet dečkih došlo navečer, kako je to običaj po selima i pitali mene jeste li vi mama od mlade. Ja sam rekla jesam. Pitali su me jeste li vi gospođa Manda iz Berlina, jesam. Prve tople gaće i košulje dobili smo od vas iz Berlina! To je bilo meni toplo oko srca, jer su dobili oni koji su to trebali...  

Kada sam došla u Berlin moje kolegice su saznale da sam igrala rukomet. Tako da sam i u Berlinu igrala 3,5 godine rukomet za DTB (Deutschen Turnerbunds).
Bila su to lijepa vremena. Nije mi žao dolaska u Njemačku. Danas kada je čovjek stariji razmišlja malo drugačije. U ono vrijeme nisam razmišljala. Bilo mi je drago, dobila sam radno mjesto. Ljudi su me prihvatili. Bio je komunizam u onoj bivšoj državi, ako sam tražila posao sa srednjom školom u vrtlarskoj struci u Zagrebu, trebala sam za eventualni posao „platiti“. Rekla sam neću! I šta sam radila u Zagrebu, tri mjeseca sam kopala parkove s krampom u Zagrebu, da bi mogla da preživim. Odlazak u Njemačku mi je dobro došao.

Da je bila obrnuta situacija ja mislim da Nijemci nebi nikada doživjeli ovakvu gostoljubljivot u našoj državi, što smo mi ovdje doživjeli, da su oni došli kod nas. Oni su nas prihvatili. Ja to shvaćam da su trebali radnike, ali oni su bili fer, oni su bili ljubazni, oni su pokušavali pomoć u svakom slučaju. Po svim pitanjima od stana do ostaloga. Ja nevjerujem da bi to bilo u suprotnom smjeru, ni onda ni danas, govori nam Manda Schuchardt.  

U AOK Berlin gdje sam radili 39 godina, bilo je lijepih sijećanja. Bio je to jedan tužan trenutak kada je u blizini naše radne ustanove u susjednoj zgradi izbio požar. Vidjela sam moje kolegice kako gledaju kroz prozore, pa i ja prišla prozoru. Ja sam odmah istrčala, kada sam to vidjela, ne mogu to nikad opisati. Ja sam istrčala s prvog kata, otišla pred tu zgradu, tamo je bilo 50-tak ljudi pred zgradom i niko ništa ne reagira. Vidim svoga kolegu i dvije kolegice i pitam ih što ne lupaju po vratima, što ne zvonite, oni rekoše pa jesmo... ja kada sam počela lupati po vratima stanara odjednom su se vrata otvarala.

Išla sam do četvrtog kata zgrade, gdje je starica od 86 godina još bila u krevetu. Kolege su također lupanjem na vrata obavještavali ljude o požaru i da izađu napolje. Ja sam obukla toj starici mantil i kroz dim je izvela ispred zgrade. Ta starica je nažalost nakon 6 tjedana u bolnici preminula. A stanari nisu mogli razumjeti da smo mi kao stranci, ja i jedan Turčin, toliko radili (pomagali) a pred zgradom je stajalo 50-tak ljudi i gledalo. Bio je to jedan moj dragi osjećaj i drago sjećanje, da sam mogla ljudima pomoći. Meni je to ostala najdraža uspomena do danas, govori nam Manda Schuchardt.

Nema više u Berlinu onog hrvatskog druženja i pomaganja kao što je nekad bilo! Neznam jesu li se ljudi povukli ili ne? Bilo je jedno dobro vrijeme, danas više toga nema, reče nam na kraju, Manda Schuchardt.

...Dragi čitatelji ako i Vi imate priču o 40,50 ili 60 godina života i rada u Berlinu i Njemačkoj ili želite nekoga Vama bliskog preporučiti, javite se Berlinskom magazinu, da podjelimo Vašu interesantnu priču s našim čitateljima.
 

Foto galerija: Hrvati u Berlinu: Manda Schuchardt - 50 godina života i rada u Njemačkoj

Video vijesti

Najave i termini