RAZGOVOR  Velimir Petković trener njemčakog rukometnog prvoligaša Füchse Berlin.
Velimir Petković, rukometni stručnjak iz Banjaluke, novi je trener bundesligaškog rukometnog kluba Füchse Berlin od 2016. Koliko dugo ste potpisali ugovor s “lisicama” u Berlinu?
Početak je bio na određeno vrijeme, na 6 mjeseci. Poslije je klub produžio moj ugovor do 2020. Kada ste došli u Njemačku i koliko traje Vaša njemačka karijera?
U Njemačku sam došao 1991, mjesec dana prije rata. Ne mogu reći da sam izbjeglica. Dobio sam ponudu iz jednog njemačkog kluba iz Stuttgarta. Prihvatio sam ponudu, došao sam na godinu dana a evo izlet koji sam mislio da će završiti nakon godinu dana, traje već 27 godina.  

Kakva je aktualna pozicija “Lisica” iz Berlina na ljestvici, te europskim natjecanjima ili bolje rečeno i svjetskim, ovih dana odigrali ste i finale Svjetskog kupa u Kataru?
Svi su zadovoljnji s razvojom momčadi i svime što smo do sada pružili. Ove godine imamo malo problema s ozlijedama igrača. Dva važna igrača meni u momčadi, Marko Kopljar  i Stipe Mandalinić su se ozlijedili. Otišao je Drago Vuković i još dva važna igrača su mi se ozlijedila. To je malo prouzrokovalo loš start na početku prvenstva, ako mogu da kažem da je loš start. Jedan poraz u Göppingenu i poraz protiv aktualnog prvaka Flensburga. Odigrali smo finale u Kataru, to je bilo klubsko SP. Dobro smo to odradili. U finalu smo izgubili od Barcelone. Moji igrači i klub su sadovoljni s tim što smo pokazali u Kataru.

Kažu za Vas da ste psiholog, motivator, autoritet i rame za plakanje – sve to zajedno pod kapom trenerskog stručnjaka. Dosta emotivno vodite svaku utakmicu?
Tako kruži fama o meni, ljudi tako pričaju. Meni to ništa ne smeta. Moje dugogodišnje iskustvo i škole koje sam donio iz bivše države, dosta mi znače. Pokušao sam isto da se ovdje nekako prilagodim tim promjenama svih generacija koje su zadnjih 20.-tak godina prodefilirale kroz rukomet. Da funkcioniram već dva desetljeća u Bundesligi, govori da to uspješno radim. Koliko će to potrajati? Vidjet ćemo!

Kada ste počeli igrati rukomet i zašto. Znamo da je to bio omiljen sport mnogih generacija?
Sjećam se svih mojih početaka. To je bilo 1971.godine u Banjoj Luci. Prvi put sam gledao utakmicu Medveščak iz Zagreba i Borac iz Banja Luke. Bio sam oduševljen tadašnjim rukometom. Sjećam se tadašnjeg najboljeg igrača Europe Zlatko Žagmeštar – Žage, bio je je najbolji rukometaš u bivšoj državi i Josipa Ćosa Milkovića, to su bile vedete tadašnjeg rukometa. To me tada fasciniralo i kako sam tada došao prvi put da pogledam rukometnu utakmicu, do danas nisam napuštao rukomet.

Koji su Vaši najveće uspjesi kao rukometnog igrača a kasnije do danas i trenera?
Moju cijeli igračku karijeru proveo sam u banjalučkom Borcu. Bili smo prvaci Jugoslavije, pobjednici kupa i finalisti kupa Europe. Kao trener bio sam četiri puta s različitim ekipama pobjednik europskih kupova. S Borcem iz Banjaluke, dva puta s Frisch Auf Göppingen i 2018. s Füchsen Berlin.
Kako je tekla Vaša njemačka trenerska karijera do Berlina?
Moram reći da nisam imao sreće, nisam imao nekog jakog menadžera koji zna kako to ide u sportu. Nekoga tko garantira za vas i tko vas gura. Ja sam sve to sam radio. Došao sam 1991. i nisu to bila baš sretna vremena, bilo kojim povodom da ste ovdje došli, ljudi su vas drugačije gledali. Ja sam doista imao težak put i nisam imao sreću da dobijem neku jaku momčad. Trenirao sam šest godina momčad  HSG Wetzlar to je momčad koja je ušla iz 2. Bundeslige i pod mojim vodstvom došli smo do petog mjesta u 1. Bundesligi. Nakon toga uslijedio je Göppingen s kojima sam osvojio dva puta kup Europe. I od 2016. godine došao sam u Berlin. Po sadašnjem razvoju Füchse Berlin i igračima koji su tu s kojima mogu nešto da napravim, imali smo šansu zadnje dvije godine da budemo prvaci Njemačke ali u zadnja dva kola izgubili smo to prvenstvo. U međuvremenu smo osvojili EHF-Cup u Magdeburgu 2018., koji je jako važan za stabiliziranje i razvoj kluba.

Nedavno ste nagrađeni na prijedlog Vašeg prvog kluba gdje ste počeli karijeru Borca iz Banja Luke, dobili ste Zlatni grb grada Banja Luka?
To me doista iznenadilo. To je klub gdje sam počeo kao igrač i kao trener te zauvijek ostaje u srcu. Dva puta odem godišnje u Banja Luku i iznenadio sam se kada sam dobio to priznanje. Drago mi je da nisu poslije toliko godina zaboravili moj doprinos gradu Banja Luci.

Kažu za Vas da gdje god dođete, ne odlazite lako, bili ste 10 godina trener u Frisch Auf Göppingen (2004-2014). Naravno uspjesi su podloga svega. Je li berlinski rukometni klub  Füchse Berlin vaša zadnja trenerska destinacija?
Teško je to reći. U našem poslu nezna se nikad dokle ćeš da traješ i gdje ćeš da traješ. Moja želja i menadžera Boba Haninga je da ostanem ovdje i poslije isteka ugovora. Da ostanem u Füchse Berlin u nekoj funkciji, da mu pomažem u radu s mladim igračima i trenerima i kontaktima s europskim rukometnim svijetom. Ja bi volio da to tako bude ali o tome svemu će odlučiti naši rezultati.

Dva desteljeća trenirate najbolje njemačke momčadi? Kako gledate na njemački rukomet u odnosu na naš rukomet?
Kada sam došao u Njemačku bio je to rukomet o kome su svi pričali i divili se. I mislim da su oni puno učili od nas. Mi danas gledamo pad rukometa na našim  prostorima. To je posljedica gospodarstva i financijske situacije u svakoj zemlji.
Jedina država koja je ostala rukometna  tradicionalno dobra a koja i danas ima rukometnu budućnost, zahvaljujući ljudima iz Zagreba koji su vjerovali i borili se za rukomet a okupljeni oko RK Zagreba, je Hrvatska. RK Zagreb izbacuje stalno mlade igrače koji su okosnica reprezentacije Hrvatske, koja je zadnjih 10-15 godina doista bila perjanica rukometa s tih prostora. I to me raduje. U zadnje vrijeme raduje me i razvoj rukometa u Sloveniji. Što se tiče Srbije i BiH vidljiv je veliki pad i nevidim neku ružičastu budućnost, da će u dogledno vrijeme da se nešto popravi.

Četiri puta osvojili ste Europski kup?
To često dobivam pitanje od novinara. Prvi je Europski kup bio 1991. s Borcem iz Banja Luke.  Bio sam najmlađi trener u Europi s 32 godine. To mi je najdraži trofej i to je nekako trasiralo moju trenersku karijeru. Poslije su uslijedili 2x Europski kup s Frisch Auf Göppingen i zadnji s Füchse Berlin.

Nijemci imaju vrlo visoko mišljenje o Vama. Porede Vas i s nogometnom legendom Feliksom Magatom. Nedavno ste ga  i upoznali. Kakve imate zajedničke karakteristike?
Kada sam došao u Njemačku pratio sam nogomet, jer sam nogomet i sam igrao do 16-17.godine. Družio sam se s mnogim nogometašima. Znam da je Husnija Fazlić legendarni igrač Borca iz Banja Luka do1974., igrao zajedno s Felixom Magatom od 1974 - 1976 u 1. FC Saarbrückenu.
Od tada pratim Felixa do kada je prešao u trenerske vode. Jednom sam izjavio u jednom razgovoru za njemačke novine da je Magat moj trenerski idol i on kada se vratio pretprošle godine iz Kine želio je da me upozna i zatražio je preko svoga agenta da me upozna i zajednički ručak u Berlinu. Ja sam prihvatio taj poziv i dosta dugo smo razgovarali. On je trener koji voli disciplinu, da se sluša. Trener uvijek stoji kao jedna jedinka pred svima i odgovara za sve igrače i za sve kako funkcionira klub. Razvijajući tako moju trenersku karijeru evo funkcioniram 20 godina u Njemačkoj. Ovo nije nitko postigao do sada i mislim da će teško netko ispuniti to.

Rođeni ste u Tihaljini kod Grude, jeli razlog Vašeg uspjeha i taj hercegovačko-bosanski mentalitet. Odnosno da je pored znanja potrebno i dosta ustrajnosti?
Moj otac je radio u Grudam odnosno u Tihaljini. Ako vam kažem da me svi u Banja Luci zovu „Hercegovac“ i ako nemam puno veze s Hercegovinom. Majka mi je iz Konjica isto Hercegovka. Volim Hercegovinu! Prije 15.-ak godina otišao sam prvi put sam u Tihaljinu da vidim gdje sam se rodio. Kada sam sjeo u centar Tihaljine, kada sam pitao neke ljude tamo za poznata imena iz toga vremena, upoznao sam se s tim ljudima. Otišao sam u Međugorje poslije toga i od tada toliko sam stekao prijatelja i toliko su me zavolili a i ja sam zavolio taj kraj, da svake godine odlazim doli i provodim 2-3 dana u Hercegovini.
Osjećam se Hercegovcem, mada volim Banja Luku iznad svega.
 
Rano ste kročili u trenerske vode. S 32 godine bili ste najmlađi trener u bivšoj Jugoslaviji?
Kako da ne! Prestao sam aktivno igrati rukomet u 29.godini  zbog neke bolesti. Tada su mi ljudi koji su vodili klub ponudili Juniore, što sam prihvatio. Mislim da je to jedino ispravan put za svakog trenera. Sada je ova njemačka moda ali i kod nas, da postoji samo jedan izazov za svakog bivšeg rukometaša a to je da bude trener prve ekipe.
Bez početka od „Jugenda“ pa nadalje je vrlo teško. To je isto kao da odete studirati a niste završili srednju školu. 

Trenerski put počeli ste je u HSG Wetzlar, nastavili u Frisch Auf Göppingen, te zatim u ThSV Eisenach. Danas ste uspješan trener berlinskog prvoligaša Füchse Berlin?  No jedno ime je ostalo u Vašoj memoriji dosta upečatljivo, profesor Pero Janjić.
Tko je on u Vašem životu?
Kada govorim o svojim roditeljima onda doista s ponosom govorim o mojoj majci i ocu. Ali nikada ne zaboravljam to ime trenera Petra Janjića. Jedan od najbolji trenera svijeta, koga sam ja upoznao. On je bio moj trener u pionirima i junirima. Bio sam njegovi pomoćni trener 1988.u Borcu iz Banja Luke. Kada je on odselio za Zagreb iz Banaj Luke, pitali su ga ljudi tko može da bude tvoj zamjenik? Ne zaboravite kakva su tada velika rukometna imena bila u Banja Luci. Svi su pretendirali da budu njegovi nasljednici. Onda je Pero rekao jedini čovjek koji može nastaviti ovo što ja radim je Petko. Borac je tada bio veliko rukometno ime! Nikada nisam zaboravio Peru Janjića. Svake godine ga posjetim u Zagrebu, jer mi tamo živi veliki dio obitelji. Uvijek mi je nekoliko dana rezervirano za Peru Janjića.

Nijemci su Vam nekad zamjerali da imate dosta “ić”-igrača, misleći na prezimena igača s prostora bivše države? Do nedavno ste imali u momčadi četiri hrvatska reprezentativca (Gojuna, Kopljara, Mandalinića i Dragu Vukovića koji je u međuvremenu promjenio klub).
Možete li nam nešto o njima reći?
Dobro ste rekli. Imao sam uvijek problema s Upravom, publikom i novinarima kada dođe neko loše razdoblje. Ja sam uvijek odgovaro da sam i ja na “ić”. Pitao sam ih zašto ne pitaju Skandinavce i oni dovode svoje igrače. Sada imam igrače iz šest različitih država.
To su ljudi kojima ja vjerujem, to su ljudi koji te neće nikada iznevjeriti. Imao sam do nedavno četiri hrvatska reprezentativca. Gojun koji je sve osvojio u karijeri. Marko Kopljar nažalost koji ne može zbog ozlijeda da mi pomogne ovu godinu. Iamam Stipu Mandalinića koji je ovdje došao s velikim očekivanjima, koji se ozlijedio nakon mjesec-dva dana ni na njega ne mogu da računam do siječnja. Drago Vuković! Ja sam imao nesreću tu da nismo dugo surađivali zajedno. To je jedan od najvećih hrvatskih igrača. Imao je tešku ozlijedu ramena, kada sam ja došao u Berlin, kada mi je mogao najviše pomoći. Otišao je u VfL Gummersbach.
Jakov Gojun mi je sada uzdanica. Ostao je jedini u igri od hrvatskih igrača. Imam i Mijajla Marsenića jednog velikog borca i igrača koji dolazi iz Srbije. To su mi okosnice u obrani a zna svatko tko prati Petka da je za mene obrana najvažnija stvar i da se tu počima kovati napad i sve pobjede.

Menadžer Bob Haning  je veliko ime u berlinskim „Lisicama“. On Vas je i doveo u Berlin. Surađujete li dobro?
Mi se znamo 20-tak godina. Ali smo uvijek imali suradnju na daljinu. Prije dvije tri godine tražio je nekoga tko će zavesti red u momčadi. Mislio sam da je već gotova moja karijera prije nego što me je nazvao da dođem iz Zagreba u Berlin. Ja sam došao u Berlin. Ispričao mi je njegove planove, ja sam to prihvatio i evo do sada surađujemo fenomenalno.
Vjeruje on meni, ja vjerujem njemu.

2005. godine bundesligaški kapeteni i treneri proglasili su Vas za trenera godine u Njemačkoj. I danas ste jedan od najvećih rukometnih stručnjaka u Njemačkoj. Dolaze mlađe generacije trenera, što Vas razlikuje od njih?
Mlađi treneri se previše fokusiraju na internet i internetske informacije. Moja škola je bivša jugoslovenska rukometna škola. Mislim da je to najjača škola rukometa. Nastavio sam se razvijati, nisam se čvrsto držao pravila i načela tog rukometa. Ja sam gledao u kome pravcu ide rukomet. Rukomet je danas napredovao, posato je brži, snažniji. Ja sam trener koji obilazi druge klubove u slobodnom vremenu. Gledao sam što drugi rade. Obilazio sam seminare po čitavom svijetu.  Godinu, dvije, tri trajanje je trenera u Bundesligi. Onda se mijenja. Menadžeri žele da budu šefovi. Oni kupuju, igrače, trenere i odlučuju gdje će se igrati.
U moje vrijeme trener je imao tu ulogu.
Ja nedam da mi se u to puno miješaju ali pitanje je, neznam koliko će to trajati.   

Tko su danas najbolji svjetski rukometaši po Vašem mišljenju i što mislite koji klub je svjetsko ime, na vrhu rukometnog sporta?
Kada kažem da je to Barcelona, mi smo nedavno igrali s Barcelonom bez 6 ozlijeđenih igrača. Pet minuta do kraja imali smo otvoren rezultat. Onda opet kažem nije to najbolji klub.
Jesu veliki klub ali mi se ne sviđa kako igraju. THW Kiel je jedno veliko ime u Njemačkoj.  Mislim da rukomet u poređenju na prijašnje vrijeme malo stagnira i pada. Nema velikih imena kao što su bili: Rađenović, Balić, Vori. Mislim da je za mene najbolji igrač svijeta Nikola Karabatić. Imam ja u Berlinu jednoga od velikih svjestkih igrača to je Jakov Gojun. Imam Hansa Lindberga jedno od najboljih krila svijeta.

Što Vas kao trenera može izbacit iz takta ili kakav tip igrača Vam ne leži kao treneru?
Ne leži mi igrač koji je lijen, koji ne slijedi moje upute. Ne volim igrače koji se stalno žale na nešto. U svaki klub kada dođem kažem sve vam dajem, 24 sata sam za vas tu, investiram svoje vrijeme ali tražim da se to vrati. I do sada to funkcionira.

U Berlinu živite s kompletnom obitelji. Kako Vam se sviđa Berlin i imate li neka mjesta gdje rado odsjednete u slobodno vrijeme ako ga ipće imate?
 Moram da kažem da je Berlin za mene veliki grad. Do sada sam bio u malim gradovima. Dolazio sam  u Berlin i prije, jer mi oba sina žive u Berlinu. Bio sam impresioniran gradom. Sada kada sam upoznao Berlin mogu reći da je to jedna svjestka metropola. Ovdje 24 sata pulsira život. Malo mi smetaju te daljine koje moram prelaziti, gdje god želim da pođem. Našao sam nekoliko dobrih prijatelja. Imam par kafića gdje odlazim na kavu. To su kafići Chicago, Golden Brown  i Magnifica ili odem kod moga bivšeg igrača Gorana Stupara koji ima lanac restorana Alberts. To su mjesta gdje je izađem i razmjenim par riječi s prijateljima u moje slobodno vrijeme, kojeg nažalost nemam na pretek.

Video vijesti

Najave i termini